Danas se opraštam od čovjeka koji za mene nikada nije bio samo deda. Bio si moj oslonac, moja sigurnost, moja zaštita i moje najtoplije mjesto. Kada sam sa samo tri godine ostala bez oca, život mi je uzeo jedno veliko „tata“, ali mi je podario tebe. Ti si me držao za ruku, vodio u vrtić, u školu, brinuo o meni i bio uz mene kroz sve godine mog života. Nikada ti ništa nije bilo teško. Za svakoga si imao vremena, lijepu riječ i spremne ruke da pomogneš. Svi koji su te poznavali znali su kakva si duša bio — dobra, plemenita i velika. Imao si osmijeh koji je grijao i srce u kojem je bilo mjesta za sve nas. Danas, u tvojoj 95. godini, moram da te pustim.
Kažu da si se odživio od starosti, ali meni nijedna godina s tobom nije bila dovoljna. Jer za one koje volimo, nikada nema dovoljno vremena. Ostaćeš zauvijek u svakom mom koraku, u svakoj lijepoj uspomeni i u svemu dobrom što nosim u sebi. A kada mi budeš nedostajao, zatvoriću oči i sjetiću se tvog osmijeha, tvog glasa i tvoje ruke koja je uvijek bila tu da me zaštiti.

Hvala ti, deda, što si bio moj čovjek, moj oslonac i moja sigurna luka.

Idi sada mirno, moj dobri deda.
Odmori svoje umorne godine.

Tvoja unuka te neće zaboraviti.
NIKADA!

Počivaj u miru, a ja ću te voljeti dok god živim.
Unuka Tamara Kandić