Prošlo je šest mjeseci otkako si otišao, a nama se još uvijek čini kao da ćeš svakog trenutka otvoriti vrata i nasmijati se kao nekada.

Toliko toga se promijenilo, a opet, ništa nije uspjelo popuniti prazninu koju si ostavio. Još uvijek ne možemo da vjerujemo da si nas tako iznenada napustio. Ostala je tišina koju ništa ne može utišati i nedostajanje koje vrijeme ne umanjuje.

Nedostaješ nam svakog dana – u malim i velikim trenucima, u svakoj radosti koju bismo voljele podijeliti s tobom i u svakoj tuzi u kojoj bismo poželjele da nas zagrliš.

Kažu da vrijeme liječi, ali ono nas samo uči kako da živimo s prazninom. Ljubav koju si nam dao ostaje zauvijek dio nas i nosićemo je kroz cijeli život.

Tata, hvala ti za sve što si bio i što ćeš uvijek biti u našim srcima.

Volimo te i nedostaješ nam više nego što riječi mogu opisati.

Tvoje kćerke.