Dragi naš djede i prađede,
vrijeme prolazi, ali tvoj odlazak i dalje boli isto. Kažu da vrijeme liječi sve, ali istina je da samo učimo živjeti s prazninom. Tvoje mjesto u našim srcima niko nikada neće moći popuniti. Nosimo te u mislima, u riječima koje ne izgovorimo, u suzama koje ponekad sakrijemo i u osmijehu kada se sjetimo nečeg lijepog što smo zajedno dijelili.
Bio si više od djeda. Bio si stub naše porodice, tiha snaga na koju smo se uvijek mogli osloniti. Tvoje prisustvo je davalo sigurnost, a tvoje riječi su bile dovoljne da smire i najveću brigu. Nikada nisi tražio mnogo, a dao si nam sve.
Nedostaješ u svakom prazniku, u svakom porodičnom okupljanju, u svakom trenutku kada bismo voljeli da te pitamo za savjet. Nedostaje tvoje mjesto, tvoja stolica, tvoja tišina koja je govorila više od riječi.
Nosimo te u srcu, djede. U svakom našem uspjehu ima dio tebe, u svakom koraku koji napravimo osjeća se tvoja ruka koja nas je nekada vodila. Iako znamo da si sada na boljem mjestu, sebično bismo te voljeli imati još malo ovdje.
Hvala ti za ljubav koju nikada nisi morao dokazivati.
Za dobrotu koju si živio, a ne govorio. Za uspomene koje će nas grijati dok smo živi.
Počivaj u miru, dragi naš djede.
Nedostaješ više nego što riječi mogu opisati.

Tvoja unučad: Pero, Milica, Ivan, Ivana, Nataša, Mladen i praunuka: Anastasija