Sjećanje
Vraćam se u naš mali grad,
al’ tvoj osmijeh više nikad neću sresti.
Prazna ulica, prazna klupa,
a praznina u meni najveća od svega.
Nebo se spustilo na dušu,
teško, tamno, bez svjetlosti tvoga pogleda.
Milion pitanja mi kida srce,
a nijedno ne donosi tvoj odgovor.
Ova bol raste, korak po korak,
i nosi me kao rijeka što ne staje.
U tišini čujem tvoje ime,
u vjetru čujem tvoj glas što doziva.
Suza se spusti niz obraz,
kao da želi da dotakne tvoj Padne na zemlju, tiho, bolno,
kao da govori: „nedostaješ“.
Sutra je godina dana otkako si otišao,
a u meni je sve kao onog dana.
Vrijeme prolazi, ljudi prolaze,
ali tvoja odsutnost ostaje — teža nego ikad.
Striko, počivaš daleko, a živiš u meni...
